Zakon o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 , 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25) uređuje pravila postupka na temelju kojih sud raspravlja i odlučuje u sporovima o osnovnim pravima i obvezama čovjeka i građanina, o osobnim i obiteljskim odnosima građana te u radnim, trgovačkim, imovinskim i drugim građanskopravnim sporovima, ako zakonom za neke od tih sporova nije određeno da u njima sud rješava po pravilima kojega drugog postupka.
Zakon o parničnom postupku sastoji se od pet dijelova unutar kojih se nalaze 33 glave, te ima ukupno 512 članaka.
U prvom dijelu razrađuju se opće odredbe zakona, odnosno nadležnost i sastav suda, izuzeće sudaca, o strankama i njihovim zakonskim zastupnicima, odnosno punomoćnicima, jezik u postupku, podnesci, rokovi i ročišta, zapisnici, odluke koje donosi sud, dostava pismena, troškovi postupka i pravna pomoć.
Drugi dio opisuje tijek postupka pred prvostupanjskim sudom nakon podnošenja tužbe, te donošenje presude ili rješenja i postupak po redovnim i izvanrednim pravnim lijekovima.
U trećem dijelu razrađuju se posebni postupci, odnosno postupak u parnici iz radnih odnosa, postupak u parnicama zbog smetanja posjeda, izdavanje platnog naloga, postupak u sporovima male vrijednosti, postupak pred trgovačkim sudovima.
U četvrtom dijelu opisuju se europski parnični postupci, a u petom dijelu nalaze se prijelazne i završne odredbe.
Ovim člankom razraditi ćemo drugi dio Zakona o parničnom postupku kao najopsežniji i najvažniji.
Parnični postupak pokreće se tužbom.
Tužba treba sadržavati podatke koje mora imati svaki podnesak:
1) oznaka suda,
2) ime, prebivalište, odnosno boravište stranaka, njihovih zakonskih zastupnika i punomoćnika, ako ih imaju,
3) osobni identifikacijski broj stranke koja podnosi podnesak,
4) predmet spora,
5) sadržaj izjave
6) potpis podnositelja na kraju
Pored navedenih osnovnih podataka, svaka tužba treba sadržavati:
1) određen zahtjev u pogledu glavne stvari i sporednih traženja,
2) činjenice na kojima tužitelj temelji zahtjev,
3) dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
S obzirom na vrstu pravne zaštite koju tužitelj zahtijeva od suda, tužba može biti deklaratorne, kondemnatorne ili konstitutivne naravi. Deklaratornom tužbom tužitelj traži da sud samo utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave. Kondemnatornom tužbom tužitelj zahtijeva da sud tuženiku naloži neko činjenje, trpljenje ili propuštanje, a konstitutivnom zahtijeva preinaku sadržaja određenoga pravnog odnosa ili njegovo ukidanje ili poništaj.
Preinačiti tužbu tužitelj može do zaključenja prethodnog postupka, a povući je može prije nego što se tuženik upusti u raspravljanje o glavnoj stvari i to bez njegovog pristanka.
Parnica počinje teći dostavom tužbe tuženiku koji do zaključenja prethodnog postupka pred istim sudom može podnijeti protutužbu.
Parnični postupak pred prvostupanjskim sudom sastoji se od tri stadija, odnosno stadija pripremanja glavne rasprave, stadija glavne rasprave i stadija donošenja konačne odluke.
Stadij pripremanja glavne rasprave slijedi nakon primitka tužbe te ga čine četiri odvojena podstadija, što slijede jedan za drugim: prethodno ispitivanje tužbe, dostava tužbe tuženiku na odgovor, pripremno ročište, te zakazivanje glavne rasprave. Zadaća suda u tom stadiju je da utvrdi postoje li procesne pretpostavke za meritorno raspravljanje i odlučivanje po tužbi te da navede stranke da okončaju parnični postupak svojim dispozicijama, primjerice nagodbom.
Stadij glavne rasprave jest središnji stadij parničnoga postupka, u kojem se na jednom ili više ročišta, prikuplja i ispituje procesni materijal te se raspravlja o osnovanosti zahtjeva koje su stranke istaknule tijekom postupka.
Nakon zaključenja glavne rasprave nastupa stadij donošenja konačne odluke koji se sastoji od vijećanja i glasovanja o dopustivosti parnice te o osnovanosti zahtjeva stranaka, zatim izradbe odluke te njezine dostave. U pravilu se parnični postupak okončava sudskom odlukom, dakle presudom ili rješenjem, ali može i nekim dispozitivnim radnjama stranaka, primjerice povlačenjem tužbe, sudskom nagodbom i slično.
Prema Zakonu o parničnom postupku, sud donosi odluke u obliku presude ili rješenja.
Presudom sud odlučuje o osnovanosti zahtjevu koji se tiče glavne stvari i sporednih traženja.
Svaka se presuda mora izraziti u pisanom obliku, te se sastoji od uvoda, izreke i obrazloženja. Izreka je glavni dio presude kojom sud izražava svoj stav o tužbenom zahtjevu i ona stječe svojstvo pravomoćnosti.
Zakon o parničnom postupku propisuje više vrsta presuda, te tako sud može donijeti:
1) potpunu i djelomičnu presudu
2) međupresuđu
3) presudu na temelju priznanja
4) presudu na temelju odricanja
5) presudu zbog ogluhe
6) presudu zbog izostanka
7) presudu bez održavanja rasprave
8) dopunsku presudu
Dok presudom sud odlučuje o tužbenom zahtjevu, rješenjem, u pravilu, odlučuje o pitanjima procesne naravi, a iznimno i o osnovanosti tužbenog zahtjeva, odnosno o meritornim pitanjima.
Dakle, kad ne odlučuje presudom, sud odlučuje rješenjem. U postupku izdavanja platnog naloga rješenje kojim se prihvaća tužbeni zahtjev donosi se u obliku platnog naloga. Isto tako, u postupku zbog smetanja posjeda odlučuje rješenjem, te se odluka o troškovima u presudi smatra rješenjem.
Redovni pravni lijekovi u parničnom postupku su žalba protiv presude te žalba protiv rješenja.
Protiv prvostupanjske presude i rješenja stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa.
Žalba se podnosi u pisanom obliku, te pored podataka koje mora imati svaki podnesak, treba sadržavati:
1) oznaku presude, odnosno rješenja protiv koje se podnosi
2) određenu izjavu o tome da se presuda, odnosno rješenje pobija u cijelosti ili u nekom dijelu,
3) razloge zbog kojih se žalba podnosi.
Žalba se može izjaviti zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenoga činjeničnog stanja te zbog pogrešne primjene materijalnog prava.
Presuda, odnosno rješenje postaje pravomoćno ako je drugostupanjski sud odbacio žalbu kao nepravodobnu, nepotpunu ili nedopuštenu, te ako je odbio žalbu kao neosnovanu i potvrdio prvostupanjsku odluku. Protiv pravomoćne presude, stranke mogu uložiti izvanredne pravne lijekove. Zakon o parničnom postupku kao izvanredne pravne lijekove predviđa reviziju protiv presude, reviziju protiv rješenja i prijedlog za ponavljanje postupka.
Treba Vam odvjetnik ili pravni savjet, obratite se s povjerenjem u naš odvjetnički ured.
Kako bi dogovorili termin sastanka s odvjetnikom radi savjetovanja o Vašoj konkretnoj pravnoj situaciji, molimo da popunite kontakt formu te da uz Vaše kontakt podatke navedete i poželjni termin sastanka odnosno pravnog savjetovanja kod odvjetnika.
