Zakon o obveznim odnosima

Zakon o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 78/15, 29/18) sastoji se od dva dijela, općeg i posebnog, te od devet glava i ukupno 1165 članaka.

Zakon o obveznim odnosima i njegova struktura

Općim dijelom uređuju se osnove obveznih odnosa te je podijeljen na sedam glava, odnosno njime se uređuju osnovna načela, sudionici obveznih odnosa, nastanak, vrste, učinci, prestanak obveza te promjene u obveznom odnosu.

Posebnim dijelom uređuju se ugovorni i izvanugovorni obvezni odnosi.

Ugovorni obvezni odnosi sastoje se od dva odjeljka. U prvom se uređuju opće odredbe o sklapanju ugovora, učincima ugovora, te slučajevima u kojima je ugovor nevaljan, odnosno ništetan ili pobojan. Drugi odjeljak uređuje čak 33 ugovora, od kojih ističemo:

– ugovor o kupoprodaji,

– ugovor o zamjeni,

– ugovor o darovanju,

– ugovor o zajmu,

– ugovor o posudbi,

– ugovor o zakupu,

– ugovor o najmu,

– ugovor o doživotnom uzdržavanju,

– ugovor o dosmrtnom uzdržavanju,

– ugovor o djelu,

– ugovor o građenju,

– ugovor o prijevozu,

– ugovor o nalogu,

– ugovor o organiziranju putovanja,

– ugovor o osiguranju,

– bankarski ugovori,

– ugovor o kreditu,

– ostali ugovori predviđeni Zakonom o obveznim odnosima.

Izvanugovornim obveznim odnosima uređuje se izvanugovorna odgovornost za štetu, dakle ne radi o odgovornosti za štetu zbog povrede ugovorne obveze.

Ovim člankom objasniti ćemo najbitnije odredbe iz općeg i posebnog dijela Zakona o obveznim odnosima.

Osnovna načela na kojima se temelji Zakon o obveznim odnosima

Sudionici obveznih odnosa, odnosno poslovno sposobne fizičke i pravne osobe, u pravnom prometu slobodno uređuju obvezne odnose te su se, pri njihovom zasnivanju i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa, dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. Budući da su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni, dužni su surađivati radi potpunog i urednog ispunjenja obveza te su odgovorni za njezino ispunjenje. U ispunjavanju svojih obveza dužni su postupati s pažnjom koja se u pravnom prometu zahtijeva u odgovarajućoj vrsti obveznih odnosa, odnosno pažnjom dobrog gospodarstvenika, pažnjom dobrog domaćina ili pažnom dobrog stručnjaka te su se dužni suzdržati od postupka kojim se može drugome prouzročiti šteta.

Kako nastaju obveze?

Obveza je pravni odnos između dviju osoba po kojemu je jedna osoba vjerovnik ovlaštena zahtijevati od druge osobe dužnika neku činidbu koju je dužnik dužan ispuniti. Zakon o obveznim odnosima u općem dijelu propisuje da obveze nastaju na osnovi:

– pravnih poslova,

– prouzročenjem štete,

– stjecanjem bez osnove,

– poslovodstvom bez naloga,

– javnim obećanjem nagrade

– izdavanjem vrijednosnih papira

– odluke suda ili druge javne vlasti.

Na temelju obveze vjerovnik je ovlašten zahtijevati od dužnika njezino ispunjenje, a dužnik je dužan u cijelosti da je ispuni te za njeno ispunjenje odgovara cjelokupnom svojom imovinom.

Zakon o obveznim odnosima i vrste obveza

Obveze mogu biti novčane, odnosno kad obveza ima za činidbu određeni iznos novca ili nenovčane.

Isto tako, obveze mogu biti s više dužnika i vjerovnika kao djeljive obveze tako da ono što se duguje može se podijeliti i ispuniti u dijelovima koji imaju ista svojstva kao i cijela činidba, i ako ono tom podjelom ne gubi ništa od svoje vrijednosti, inače je obveza nedjeljiva.

Obveze mogu biti s više činidaba koje se mogu ispuniti na alternativan način, odnosno ako neka obveza ima dvije ili više činidaba dužnik je dužan ispuniti samo jednu da bi se oslobodio obveze, ili na fakultativan način da se dužnik čija obveza ima jednu činidbu može osloboditi svoje obveze ispunjenjem neke druge određene činidbe ako mu je to dopušteno.

Kao najbitnije promjene u obveznom odnosu javljaju se jamstvo i cesija. Ugovorom o cesiji vjerovnik može na treću osobu prenijeti svoju tražbinu, a ugovorom o jamstvu u pisanom obliku jamac se obvezuje prema vjerovniku da će ispuniti valjanu i dospjelu obvezu dužnika, ako to ovaj ne učini.

Kako prestaju obveze?

Zakon o obveznim odnosima propisuje načine prestanka obveza, odnosno obveza prestaje:

– suglasnošću volja sudionika u obveznom odnosu,

– ispunjenjem obveze od strane dužnika ili treće osobe

– prebojem ili kompenzacijom, odnosno tako da dužnik prebije svoju tražbinu s protutražbinom vjerovnika ako obje glase na novac ili druge zamjenljive stvari istog roda i iste kakvoće i ako su obje dospjele

– otpustom duga kad vjerovnik izjavi dužniku da neće zahtijevati njezino ispunjenje, a dužnik se s tim suglasi

– nemogućnosti ispunjenja obveze zbog okolnosti zbog kojih dužnik ne odgovara

– trajni obvezni odnos s određenim rokom trajanja prestaje kad rok istekne, a otkazom ako trajanje nije određeno

– smrću dužnika ili vjerovnika obveza prestaje samo ako je nastala s obzirom na osobna svojstva koje od ugovornih strana ili osobne sposobnosti dužnika

– zastarom

Posebni dio Zakona o obveznim odnosima – ugovorni obvezni odnosi

S obzirom da je u posebnom dijelu Zakona o obveznim odnosima uređeno 33 ugovora, potrebno je pobliže objasniti kada se smatra da je ugovor sklopljen, u kojem obliku, kakve učinke proizvodi, te kada je ugovor nevaljan.

Ugovor je sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Primjerice ugovor o kupoprodaji je sklopljen kad su se prodavatelj i kupac suglasili o cijeni i predmetu ugovora.

Ugovor se može sklopiti u bilo kojem obliku, osim ako je zakonom drukčije određeno. Primjerice, ugovor o kupoprodaji nekretnine mora biti sklopljen u pisanom obliku.

Objekt ugovorne obveze je činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju te mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva, inače je ugovor ništetan. Osim toga, ugovor je ništetan ako je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva, a pobojan je kad ga je sklopila strana ograničeno poslovno sposobna te kad je pri njegovu sklapanju bilo mana volje, odnosno prijetnje i sile ili bitne zablude.

Važno je napomenuti da ugovor stvara prava i obveze za ugovorne strane. Primjerice, ugovorom o kupoprodaji prodavatelj se obvezuje predati kupcu stvar u vlasništvo, a kupac se obvezuje platiti mu cijenu.

Zakona o obveznim odnosima i izvanugovorni odnosi

Zakon o obveznim odnosima jasno propisuje da ako netko drugome prouzroči štetu, dužan ju je i naknaditi, ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje.

Kod ugovorne odgovornosti štetnik odgovara za prouzročenu štetu, ali također i za ispunjenje prvobitne obveze, dok kod izvanugovorne odgovornosti odgovara samo za prouzročenu štetu i to ako ju je prouzročio namjerno ili nepažnjom. Oštećenik kod ugovorne odgovornosti može biti u pravilu samo vjerovnik, a kod izvanugovorne svaka osoba kojoj šteta bude nanesena.

Kod izvanugovorne odgovornosti štetnik je dužan uspostaviti stanje koje je bilo prije nego što je šteta nastala, a ako to ne bi otklonilo štetu potpuno, dužan je za ostatak štete dati naknadu u novcu.

 

Treba Vam odvjetnik ili pravni savjet, s povjerenjem se obratite u naš odvjetnički ured.