Našli ste se u situaciji da prodajete ili kupujete određenu stvar i suprotna strana traži od Vas sklapanje ugovora? Ili pak ste sklopili ugovor i niste zadovoljni načinom na koji postupa druga ugovorna strana? Razmatrate da podnesete zahtjev za raskid ugovora i prije poduzimanja radnji koje bi prethodile raskidu ugovora želite se bolje upoznati s Vašim mogućnostima i posljedicama koje će nastati uslijed raskida ugovora? Onda svakako nastavite čitati ovaj članak i saznajte više detalja vezano uz sklapanje i raskid ugovora.
Kao prvo morate znati da će se na ugovor koji ćete sklopiti ili ste sklopili najvjerojatnije primjenjivati Zakon o obveznim odnosima. Za neke posebne vrste ugovora, osim navedenog zakona, primjenjivati će se i drugi zakonski propisi. Zakon o obveznim odnosima (NN 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18.) uređuje osnove obveznih odnosa (opći dio) te ugovorni i izvanugovorni obvezni odnosi (posebni dio).
Temeljna načela zakona o obveznim odnosima koja usmjeravaju sklapanje ugovora su sljedeća:
1.Sloboda uređivanja obveznih odnosa – to znači da sudionici u prometu slobodno uređuju obvezne odnose, a ne mogu ih uređivati suprotno Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva.
2. Ravnopravnost sudionika u obveznom odnosu – to znači da su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni.
3. Načelo savjesnosti i poštenja – to znači da su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici su dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja.
4. Dužnost suradnje – to znači da su sudionici obveznih odnosa dužni su surađivati radi potpunog i urednog ispunjenja obveza i ostvarivanja prava u tim odnosima.
5. Zabrana zlouporabe prava – to znači da je zabranjeno ostvarivanje prava iz obveznog odnosa suprotno svrsi zbog koje je ono propisom ustanovljeno ili priznato.
6. Načelo jednake vrijednosti činidaba – to znači da pri sklapanju naplatnih pravnih poslova sudionici polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba. Zakonom o obveznim odnosima se određuje u kojim slučajevima narušavanje toga načela povlači pravne posljedice.
7. Zabrana prouzročenja štete – to znači da je svatko dužan uzdržati se od postupka kojim se može drugome prouzročiti šteta.
8. Dužnost ispunjenja obveze – to znači da je sudionik u obveznom odnosu dužan ispuniti svoju obvezu i odgovoran je za njezino ispunjenje.
Temeljno načelo kod sklapanja ugovora jest načelo autonomije volje stranaka. Po tome načelu, stranke su slobodne same odlučiti da li će sklopiti ugovor, s kim će ga sklopiti, kakav će biti sadržaj ugovora i u kojem će obliku sklopiti ugovor, osim ako navedeno nije propisano zakonom koji uređuje postupak sklapanja ugovora. Međutim, navedena sloboda nije neograničena jer stranke ne mogu uređivati obvezne odnose suprotno Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva te bi tada sklopljen ugovor bio ništetan.
Sklapanje ugovora je dvostrani pravni posao koji nastaje očitovanjem volje najmanje dviju strana, prema Zakonu o obveznim odnosima (NN 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18.) smatra se sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Bitni sastojci ugovora su oni dijelovi ugovora koji ga čine određenim poslom, odnosno bez kojih on ne bi mogao postojati. Primjerice, ugovor o kupoprodaji je sklopljen kad su se prodavatelj i kupac dogovorili o predmetu kupoprodaje i cijeni.
Prema Zakonu o obveznim odnosima, trenutak sklapanja ugovora je trenutak kad ponuditelj primi izjavu ponuđenika da prihvaća ponudu, a mjesto sklapanja ugovora je mjesto u kojem je ponuditelj imao svoje sjedište, odnosno prebivalište u trenutku davanja ponude.
Iz načela autonomije proizlazi da ugovorne strane suglasnim i uzajamno valjanim očitovanjem volje mogu ugovor izmijeniti ili raskinuti jednako kao što su ga sklopile. Stoga, jedan od načina prestanka obveznopravnog odnosa je i raskid ugovora, odnosno prestanak valjanog ugovora iz kojeg obveze nisu ispunjene u cijelosti ili su ispunjene samo djelomično.
(1) Ako bi zbog izvanrednih okolnosti nastalih nakon sklapanja ugovora, a koje se nisu mogle predvidjeti u vrijeme sklapanja ugovora, ispunjenje obveze za jednu ugovornu stranu postalo pretjerano otežano ili bi joj nanijelo pretjerano veliki gubitak, ona može zahtijevati da se ugovor izmijeni ili čak i raskine.
(2) Izmjenu ili raskid ugovora ne može zahtijevati strana koja se poziva na promijenjene okolnosti ako je bila dužna u vrijeme sklapanja ugovora uzeti u obzir te okolnosti ili ih je mogla izbjeći ili savladati.
(3) Strana koja zahtijeva izmjenu ili raskid ugovora ne može se pozivati na promijenjene okolnosti koje su nastupile nakon isteka roka određenog za ispunjenje njezine obveze.
(4) Kad jedna strana zahtijeva raskid ugovora, ugovor se neće raskinuti ako druga strana ponudi ili pristane da se odgovarajuće odredbe ugovora pravično izmijene.
(5) Ako izrekne raskid ugovora, sud će na zahtjev druge strane obvezati stranu koja ga je zahtijevala da ovoj naknadi pravičan dio štete koju trpi zbog toga.
Raskid ugovora mogu prouzročiti različiti razlozi kao što su nemogućnost ispunjenja, promijenjene okolnosti, neizvjesnost da će druga strana ispuniti svoju obvezu i očiglednost da druga strana neće ispuniti svoju obvezu, a koji nastaju u vremenu između sklapanja ugovora i dospjelosti dužnikove obveze. S obzirom na razlog, stranke mogu ugovor raskinuti sporazumom kojim odustaju od postojećeg valjanog ugovora prije njegovog ispunjenja, odnosno svaka stranka može ugovor raskinuti jednostranom izjavom tako da podnese zahtjev za raskid ugovora ukoliko druga stranka nije ispunila svoju obvezu iz ugovora.
Uz sporazum ili jednostranom izjavom, do raskida ugovora može doći po samom zakonu ili odlukom suda.
Prema Zakonu o obveznim odnosima do raskida ugovora po sili zakona (ex lege) dolazi kada se ispune pretpostavke koje predviđa. Naime, ako su ugovorne strane prije sklapanja ugovora dogovorile rok koji je bitan sastojak ugovora, istekom tog roka smatra se da je ugovor raskinuti prema samom zakonu. Ali vjerovnik može održati ugovor na snazi ako nakon isteka roka, bez odgađanja obavijesti dužnika da zahtijeva ispunjenje ugovora. Kao primjer navodimo situaciju fiksnih ugovora u kojima je rok bitan sastojak ugovora i izjava o raskidu nije potrebna.
Zahtjev za raskid ugovora treba sadržavati:
– Ime, prezime, adresu, OIB, broj telefona strane koja želi raskinuti ugovor
– ime, prezime/ naziv tvrtke, adresu stranke kojoj se zahtjev dostavlja
– naziv ugovora koji se raskida
– navođenje razloga za raskid
– mjesto, datum, potpis podnositelja
Zahtjev za raskid ugovora podnositelj može podnijeti drugoj strani osobno, poštom, e-mail adresom.
U slučaju da je druga strana pisano potvrdila zahtjev za raskid ugovora, ugovor se smatra raskinutim.
Raskidom ugovora obje su strane oslobođene svojih obveza iz ugovora, osim obveze na naknadu štete. Ako je jedna strana ispunila ugovor potpuno ili djelomično, ima pravo na povrat onoga što je dala.
Ugovori propisanog oblika mogu se raskinuti sporazumom u bilo kojem obliku, osim ako je za određeni slučaj zakonom predviđeno što drugo, ili ako cilj radi kojega je oblik propisan zahtijeva da se ugovor raskine u istom obliku.
Vjerovnik može raskinuti ugovor bez ostavljanja dužniku naknadnog roka za ispunjenje ako iz dužnikova držanja proizlazi da on svoju obvezu neće ispuniti ni u naknadnom roku.
Kad je prije isteka roka za ispunjenje obveze očito da jedna strana neće ispuniti svoju obvezu iz ugovora, druga strana može raskinuti ugovor i zahtijevati naknadu štete.
S druge strane, ako se nakon sklapanja ugovora prilike zbog izvanrednih okolnosti toliko izmijene da ispunjenje preuzetih obveza postane izrazito teško i povezano s velikim gubitkom za jednu od ugovornih strana a što se nije moglo predvidjeti u vrijeme sklapanja ugovora, dopušteno je da ona zatraži sudski raskid ugovora. Međutim, kad jedna strana zahtijeva raskid ugovora, sud neće raskinuti ugovor ako druga strana ponudi ili pristane da se odgovarajuće odredbe ugovora pravično izmijene. Ako sud prihvati tužbeni zahtjev za raskid ugovora, sud će tužitelja na zahtjev drugo ugovorne strane obvezati na plaćanje štete koju druga strana trpi zbog raskida ugovora.
Kod dvostranoobveznih ugovora u kojima je svaka strana i vjerovnik i dužnik, suvremeno pravo dopušta ugovornim stranama da u ugovor unesu posebne klauzule kojima se zbog određenih razloga i u određenim situacijama predviđa mogućnost jednostranog raskida. Najpoznatija i najraširenija je clausula irritatoria, uglavak u ugovoru po kojem se jednoj strani dopušta da može odustati od ugovora ako druga strana ne ispuni svoju obvezu. U tom slučaju, vjerna stranka ugovora može odustati od ispunjenja tako da drugoj strani podnese zahtjev za raskid ugovora.
Treba vam odvjetnik ili pravni savjet, obratite nam se s povjerenjem.
Kako bi dogovorili termin sastanka s odvjetnikom radi savjetovanja o Vašoj konkretnoj pravnoj situaciji, molimo da popunite kontakt formu te da uz Vaše kontakt podatke navedete i poželjni termin sastanka odnosno pravnog savjetovanja kod odvjetnika.
