Pravni institut zastare predstavlja gubitak zahtjeva na zaštitu vjerovnikova prava zbog njegova pasivnog držanja kroz zakonom određeno vrijeme. Zakon o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 78/15, 29/18) zastara utvrđuje da kad nastupi zastara time prestaje pravo vjerovnika zahtijevati ispunjenje obveze, ali ne prestaje samo pravo vjerovnika.
Drugim riječima, kad nastupi zastara vjerovnik više ne može sudskim putem, tužbom ili prijedlogom za ovrhu, zahtijevati ispunjenje obveze od dužnika, odnosno ostvarivanje svog prava. Ali, onaj tko je dužan i dalje ostaje dužnikom te stoga, ako dobrovoljno ispuni zastarjeli dug, nema pravo zahtijevati da mu se vrati ono što je dao, čak i onda kada nije znao da je obveza zastarjela.
Kako na zastaru ne pazi sud po službenoj dužnosti, ukoliko bi vjerovnik zahtjevao sudskim putem ispunjenje obveza iako je zastara nastupila, na dužniku je da se na istu pozove, odnosno da istakne prigovor zastare.
Pojam zastare, zastarnih rokova, te situacije prekida i zastoja zastare uređen je Zakonom o obveznim odnosima, a koje ćemo u nastavku ovog članka objasniti.
Sukladno članku 215. Zakona o obveznim odnosima, zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano. Primjerice, ako račun za struju dospijeva na plaćanje 01.12.2020., tada zastara počinje teći 02.12.2020. godine.
Međutim, ako se obveza sastoji u tome da se nešto ne učini, da se propusti ili trpi, zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je dužnik postupio protivno obvezi.
Sa druge strane, zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze. Dakle, zastara nastupa kad istekne posljednji dan zakonom određenog vremena koje ćemo navesti u nastavku.
Rok zastare je zakonom navedeno vrijeme unutar koje vjerovnik može zahtijevati ispunjenje obveze od dužnika. Zakon o obveznim odnosima zastara od članaka 225. do 234. navodi opći i posebne rokove zastare.
Opći rok zastare za tražbine iz građanskih ugovora iznosi 5 godina, dok međusobne tražbine iz trgovačkih ugovora o prometu robe i usluga zastarijevaju za 3 godine.
Međutim, opći rok zastare primjenjuje se samo ako za konkretni slučaj nije propisan neki drugi, poseban rok zastare.
Posebni rokovi zastare odnose se na sljedeće tražbine:
– povremenih davanja koja dospijevaju godišnje ili u kraćim razdobljima, kao što su tražbina kamata ili tražbina uzdržavanja i iznose 3 godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja (npr. rate kredita),
– zakupnine i najamnine, bilo da je određeno da se plaća povremeno, bilo u jednom ukupnom iznosu, zastarijeva za tri godine,
– naknada štete zastarijeva u roku od 3 godine od kada je oštećenik saznao za štetu i osobu koja štetu učinila (subjektivni rok), a u svakom slučaju u roku 5 godina od trenutka nastanka štete (objektivni rok),
– naknade za isporučenu električnu i toplinsku energiju, plin, vodu, za dimnjačarske usluge i za održavanje čistoće i ostalo navedeno u članku 232. zastarijevaju za godinu dana,
– tražbine koje su utvrđene pravomoćnom sudskom odlukom, odnosno javnobilježničkim aktom zastarijevaju za 10 godina.
Važno je napomenuti da se dužnik ne može odreći zastare prije nego što protekne vrijeme određeno za zastaru, a navedene rokove stranke ne mogu pravnim poslom produljivati niti skraćivati.
Protekom vremena, kad zastari glavna tražbina, zastarjele su i sporedne tražbine, kao što su tražbine kamata, plodova, troškova i ugovorne kazne.
Zastoj zastare je nastup određenih okolnosti zbog kojih zastara ne može započeti ili započeta zastara ne može teći.
U člancima od 235. do 237. Zakona o obveznim odnosima navedeno je da zastara ne teče za tražbine između bračnih drugova, roditelja i djece dok traje roditeljsko pravo, između osoba koje žive u izvanbračnoj zajednici, za vrijeme mobilizacije, za vrijeme za koje vjerovniku nije bilo moguće zbog nesavladivih prepreka sudskim putem zahtijevati ispunjenje obveze i u drugim propisanim slučajevima.
Ukoliko otpadnu te okolnosti zastara nastavlja teći, a vrijeme koje je isteklo prije zastoja računa se u zakonom određeni rok za zastaru, no ne i vrijeme zastoja ili mirovanja.
Prekid zastare je nastup takvih okolnosti zbog kojih započeta zastara prestaje teći, a proteklo vrijeme zastare se ne uračunava, već zastara može samo početi iz početka.
Sukladno članku 240. i 241. Zakona, zastara se prekida radnjom dužnika kad prizna dug ili radnjom vjerovnika kad podnese tužbu protiv dužnika pred sudom.
Iz članka 224. Zakona o obveznim odnosima proizlazi da se pravila o zastari ne primjenjuju u slučajevima kad su u zakonu određeni rokovi za podnošenje tužbe ili izvršenje određene radnje pod prijetnjom gubitka prava.
Treba Vam odvjetnik ili pravni savjet, obratite nam se s povjerenjem.
Kako bi dogovorili termin sastanka s odvjetnikom radi savjetovanja o Vašoj konkretnoj pravnoj situaciji, molimo da popunite kontakt formu te da uz Vaše kontakt podatke navedete i poželjni termin sastanka odnosno pravnog savjetovanja kod odvjetnika.
