Radno vrijeme je vrijeme u kojem je radnik obvezan obavljati poslove, odnosno u kojem je spreman (raspoloživ) obavljati poslove prema uputama poslodavca, na mjestu gdje se njegovi poslovi obavljaju ili drugom mjestu koje odredi poslodavac.
Kako Zakon o radu definira radno vrijeme
Radno vrijeme sukladno Zakonu o radu (Narodne novine br. 93/2014, 127/2017, 98/2019) definira se kao vrijeme u kojem je radnik obvezan obavljati poslove, odnosno u kojem je spreman (raspoloživ) obavljati poslove prema uputama poslodavca, na mjestu gdje se njegovi poslovi obavljaju ili drugom mjestu koje odredi poslodavac. Radnim vremenom ne smatra se vrijeme u kojem je radnik pripravan odazvati se pozivu poslodavca za obavljanje poslova ako se pokaže takva potreba, pri čemu se radnik ne nalazi na mjestu na kojem se njegovi poslovi obavljaju niti na drugom mjestu koje je odredio poslodavac. Također, vrijeme koje radnik provede obavljajući poslove po pozivu poslodavca smatra se radnim vremenom, neovisno o tome obavlja li ih u mjestu koje je odredio poslodavac ili u mjestu koje je odabrao radnik.
Na ravnotežu privatnog i radnog, odnosno poslovnog života uvelike utječu radni uvjeti te količina i način organizacije radnog vremena. Kada radnik radi duže od maksimalno propisanog radnog vremena, to svakako ide u prilog poslodavcu jer radnik radi puno više, što poslodavcu donosi zaradu; no potrebno je naglasiti da nepoštivanje trajanja i rasporeda radnog vremena utječe na raspoloženje radnika gdje se javlja njegovo nezadovoljstvo, narušava se njegovo radno vrijeme, ali pritom se to očituje i na nemotiviranosti u radu gdje radnik koji je prezasićen zadacima, radi duže od propisanoga, naprosto ne izvršava zadatke dovoljno kvalitetno. Osim toga, takvo nepoštivanje radnog vremena utječe i na društvene odnose koje radnik ima sa obitelji, prijateljima, partnerom.
Organizacija radnog vremena
Radno vrijeme potrebno je dogovoriti između radnika i poslodavca gdje sporazumno dolaze do rješenja kako organizirati radno vrijeme, a da obje strane budu zadovoljne. Potrebno je postići željenu efikasnost kojoj teže poslodavci, a da se pritom ne utječe nepovoljno na zdravlje, sigurnost i zadovoljstvo radnika. Zbog toga je potrebno regulirati, tj. organizirati trajanje i raspored rada na dnevnoj, tjednoj, mjesečnoj ili godišnjoj razini i pritom paziti na to da predugo radno vrijeme, neodgovarajuće stanke, neodgovarajući dnevni, tjedni i godišnji odmori, nepovoljni učinak noćnog ili smjenskog rada samim time izravno utječe na produktivnost radnika. Ovisno o trajanju i razdoblju obavljanja rada, Zakon o radu razlikuje više oblika radnog vremena pa tako ono može biti puno radno vrijeme, nepuno radno vrijeme, skraćeno radno vrijeme, rad duži od punog radnog vremena (prekovremeni rad i preraspodjela radnog vremena), smjenski rad, dnevni i noćni rad o čemu će biti riječi u nastavku.
Puno radno vrijeme
Sukladno čl. 61. Zakona o radu, puno radno vrijeme radnika ne može biti duže od četrdeset sati tjedno. Radnik koji radi u punom radnom vremenu može sklopiti ugovor o radu s drugim poslodavcem u najdužem trajanju do osam sati tjedno, odnosno do sto osamdeset sati godišnje, samo ako je poslodavac, odnosno ako su poslodavci s kojima radnik već prethodno ima sklopljen ugovor o radu, radniku za takav rad dali pisanu suglasnost.
Nepuno radno vrijeme
Nadalje, radnik prema čl. 62. Zakona o radu može raditi u nepunom radnom vremenu, a to je svako radno vrijeme koje je kraće od punog radnog vremena. Radnik pritom ne može raditi kod više poslodavaca s ukupnim radnim vremenom dužim od četrdeset sati tjedno. Plaća i druga materijalna prava radnika (jubilarna nagrada, regres, nagrada za božićne blagdane i slično) utvrđuju se i isplaćuju razmjerno ugovorenom radnom vremenu, osim ako kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu nije drukčije uređeno.
Što se tiče uvjeta rada radnika koji radi nepuno radno vrijeme, ona moraju biti jednaka kao i kod radnika koji sa istim poslodavcem ima sklopljen ugovor o radu za puno radno vrijeme ukoliko se radi o istim ili sličnim poslovima ta dva radnika. Nadalje, ukoliko se ne radi o istim poslovima, potrebno je da poslodavac osigura uvjete uređene kolektivnim ugovorom ili drugim propisom koji ga obvezuje; ako pak kolektivni ugovor ili drugi propis to ne uređuje, poslodavac tada mora osigurati primjerene uvjete rada. Bitno je istaknuti da je poslodavac dužan radnicima sa sklopljenim ugovorom o radu za nepuno radno vrijeme omogućiti usavršavanje i obrazovanje pod istim uvjetima kao i radnicima sa sklopljenim ugovorom o radu za puno radno vrijeme. Ovime je propisana zabrana diskriminacije radnika s punim i nepunim radnim vremenom u pogledu uvjeta rada i glede usavršavanja i obrazovanja.
Skraćeno radno vrijeme
Radno vrijeme može biti i skraćeno, a to uređuje čl. 62. prema kojem poslovi na kojima, uz primjenu mjera zaštite zdravlja i sigurnosti na radu, nije moguće zaštititi radnika od štetnih utjecaja, radno vrijeme se skraćuje razmjerno štetnom utjecaju uvjeta rada na zdravlje i radnu sposobnost radnika. Što se tiče ostvarivanja prava na plaću i druga prava iz radnog odnosa ili u vezi s radnim odnosom, takvo se radno vrijeme izjednačuje s punim radnim vremenom.
Prekovremeni rad
Ukoliko to okolnosti zahtijevaju radnik će na pisani zahtjev morati raditi duže od punog, odnosno nepunog radnog vremena. To će se dogoditi u slučaju više sile, izvanrednog povećanja opsega poslova i u drugim sličnim slučajevima prijeke potrebe. Ukoliko radnik radi prekovremeno, ukupno trajanje takvog rada ne smije biti duže od pedeset sati tjedno, sukladno Zakonu o radu, kao što je i ograničen broj sati na godišnjoj razini gdje pojedini radnik ne smije raditi prekovremeno u trajanju dužem od sto osamdeset sati godišnje, osim ako je ugovoreno kolektivnim ugovorom te tada ne smije trajati duže od dvjesto pedeset sati godišnje. Ono što se posebno zabranjuje prema radničkom zakonodavstvu jest prekovremeni rad maloljetnika.
U slučaju rada trudnice, roditelja s djetetom do tri godine života, samohranog roditelja s djetetom do šest godina života, radnika koji radi u nepunom radnom vremenu kod više poslodavaca te radnika iz čl. 61. stavka 3. i članka 62. stavka 3. Zakona o radu, prekovremeno mogu raditi samo ako dostave poslodavcu pisanu izjavu o pristanku na takav rad, iznimno je dopušteno u slučaju više sile. Radno vrijeme u tom slučaju iznimno će se urediti na takav način u slučaju postojanja izvanrednosti nastale situacije i privremenost trajanja te situacije. Ako postoji takva prijeka potreba, radnik je po zahtjevu poslodavca dužan raditi prekovremeno. Takav zahtjev mora biti u pisanom obliku, a tek iznimno ukoliko nešto spriječi poslodavca da prije početka prekovremenog rada uruči radniku pisani zahtjev, usmeni zahtjev je poslodavac dužan pisano potvrditi u roku od 7 dana od dana kada je prekovremeni rad naložen.
Ukoliko izostane pisani oblik naloga, Zakon o radu ne propisuje prekršajnu odgovornost za poslodavca.
Pravo na povećanu plaću za prekovremeni rad
Radnik ima pravo na povećanu plaću za otežane uvjete rada, prekovremeni i noćni rad te za rad nedjeljom, blagdanom ili nekim drugim danom za koji je zakonom određeno da se ne radi. Zakon o radu daje radniku pravo na povećanu plaću za prekovremeni rad, ali pritom ne određuje iznos uvećanja plaće koja bi mu pripadala na temelju toga. Sukladno tome, poslodavac i radnik slobodni su pri sastavljanju ugovora o radu sami odrediti iznos ili postotak kojim će se odnositi na povećanje plaće po osnovi prekovremenog rada. Doduše, svaki ugovor o radu mora sadržavati podatke o osnovnoj plaći, dodacima na plaću i razdoblja isplate primanja na koja radnik ima pravo, stoga je razumljivo da se i odredbe koje uređuju uvjete prekovremenog rada uključe u obvezni sadržaj svakog ugovora o radu.
Službeni put i prekovremeni rad
Kako se promatra radno vrijeme provedeno na službenom putu? Na službenom putu radnik obavlja poslove koje odredi poslodavac, ali na nekom drugom mjestu koje se zapravo razlikuje od ugovorenog radnog mjesta. Naime, Zakonom nije definirano što zapravo službeni put jest. Ukoliko uzmemo u obzir da to vrijeme koje radnik provede na službenom putu zapravo predstavlja rad kojim ne obavlja ugovorene poslove na učinkoviti način, to ne mijenja činjenicu da se takvo vrijeme, bez obzira na vremensko trajanje službenog puta, određuje prema njegovom stvarno ugovorenom redovitom radnom danu. Dakle, promatra se na jednak način. Druga bi bila situacija da se možda dogodi da radnik radi duže od ugovorenog (punog ili nepunog) radnog vremena na službenom putu, pritom ne računajući vrijeme provedeno na putu, tada bi se zapravo radilo o prekovremenom radu gdje radnik ostvaruje pravo na povećanu plaću za stvarno određene sate prekovremenog rada.
Prekovremeni rad noćnih radnika
Kako je regulirano radno vrijeme noćnih radnika pri obavljanju rada? Sukladno članku 69. stavak 6. Zakona o radu, za noćne radnike postoji općenito ograničenje da ti isti radnici ne smiju tijekom razdoblja od 4 mjeseca u noćnom radu raditi duže od prosječnih 8 sati tijekom svakih 24 sata. Pri tome potrebno je voditi računa i glede uvođenja prekovremenog rada noćnim radnicima jer ukupno trajanje redovnog i prekovremenog rada ne smije prelaziti spomenuto vrijeme.
Preraspodjela radnog vremena
Kako i u kojem slučaju je moguća preraspodijeliti radno vrijeme? Ako narav posla to zahtijeva, puno ili nepuno radno vrijeme može se preraspodijeliti tako da tijekom razdoblja koje ne može biti duže od dvanaest neprekidnih mjeseci, u jednom razdoblju traje duže, a u drugom razdoblju kraće od punog ili nepunog radnog vremena, na način da prosječno radno vrijeme tijekom trajanja preraspodjele ne smije biti duže od punog ili nepunog radnog vremena. Preraspodijeljeno radno vrijeme ne smatra se prekovremenim radom. Ako je radno vrijeme preraspodijeljeno ono ne smije biti duže od četrdeset osam sati tjedno. Takva preraspodjela prema kojem vrijeme traje duže od punog ili nepunog radnog vremena može trajati najduže četiri mjeseca, osim ako kolektivnim ugovorom nije drukčije određeno, u kojem slučaju ne može trajati duže od šest mjeseci.
Smjenski rad
Radno vrijeme je također moguće urediti i u smjenama. Rad u smjenama je organizacija rada kod koje dolazi do izmjene radnika na istim poslovima i istom mjestu rada u skladu s rasporedom radnog vremena, koji može biti prekinut ili neprekinut. Smjenski radnik je radnik koji, kod poslodavca kod kojeg je rad organiziran u smjenama, tijekom jednog tjedna ili jednog mjeseca na temelju rasporeda radnog vremena, posao obavlja u različitim smjenama.
Dnevni rad
Kako je uređeno radno vrijeme tijekom dana? Dnevni rad obavlja se u vremenu od 6 sati ujutro i 22 sata uvečer, u poljoprivredi između 5 i 22 sata, a za maloljetnike između 7 i 19 sati u industriji i između 6 i 20 sati izvan industrije. Rad tijekom dana nije posebno uređen Zakonom o radu te se na dnevni rad primjenjuju sve odredbe koje se ne odnose na noćni i smjenski rad.
Noćni rad
Također, radno vrijeme moguće je obavljati i kroz noćne sate. Sukladno čl. 48. noćni rad je rad radnika kojeg, neovisno o njegovom trajanju, obavlja u vremenu između dvadeset dva sata uvečer i šest sati ujutro idućega dana, a u poljoprivredi između dvadeset dva sata uvečer i pet sati ujutro idućega dana, ako za određeni slučaj ovim ili drugim zakonom, drugim propisom, kolektivnim ugovorom ili sporazumom sklopljenim između poslodavca i radničkog vijeća nije drukčije određeno. Noćni radnik je radnik, koji prema rasporedu radnog vremena redovito tijekom jednog dana radi najmanje tri sata u vremenu noćnog rada, odnosno koji tijekom kalendarske godine radi najmanje trećinu svog radnog vremena u vremenu noćnoga rada.
Noćni rad prema Zakonu o radu posebno je uređen za maloljetnike.
Kao zaštićena skupina osoba, maloljetnici uživaju posebnu zaštitu kada je riječ o radnim odnosima, pa su tako i zaštićeni za vrijeme rada noću. Prije svega treba napomenuti kako je rad djece zabranjen, osim u slučaju sudjelovanja u snimanju filmova, pripremanju i izvođenju umjetničkih, scenskih i drugih sličnih djela, u opsegu i na poslovima koji ne utječu na njihovo zdravlje, školovanje ili razvoj. Osim toga, zabranjen je i rad osobama mlađim od petnaest godina, osobama s petnaest i starijim, a mlađim od osamnaest godina koja pohađaju obvezno osnovno obrazovanje. Dakle zaposliti se mogu maloljetnici s navršenih petnaest i stariji od petnaest godina koji više nisu u sustavu obrazovanja, no ne bezuvjetno.
Radno vrijeme maloljetnika ne smije biti duže od 8 sati u jednom danu, a radi li na dan duže od četiri sata i trideset minuta, ima pravo na plaćenu stanku od najmanje trideset minuta. Također, što se tiče prava na tjedni odmor i godišnji odmor, maloljetnici imaju pravo na tjedni odmor u neprekidnom trajanju od najmanje četrdeset osam sati te godišnji odmor u trajanju od pet tjedana. Kao što smo prije istaknuli, zakonski je zabranjen noćni rad, iznimno kad je prijeko potreban u djelatnostima koje su uređene posebnim propisima, a ne mogu ga obaviti punoljetni radnici.
U tom slučaju, sukladno članku 48. Zakona o radu, maloljetnik ne smije raditi u razdoblju od ponoći do četiri sata ujutro. Drukčije je uređen rad maloljetnika koji su zaposleni u industriji gdje se rad u vremenu između devetnaest sati uvečer i sedam sati ujutro idućeg dana smatra noćnim radom; a za maloljetnike zaposlene izvan industrije, noćnim radom smatra se rad u vremenu između dvadeset sati uvečer i šest sati ujutro idućeg dana. U slučaju noćnog rada maloljetnika pod navedenim uvjetima, poslodavac je dužan osigurati da se takav rad obavlja pod nadzorom punoljetne osobe.
Stanka
Za vrijeme radnog vremena, radnik koji radi najmanje šest sati dnevno, ima svakoga radnog dana pravo na odmor (stanku) od najmanje trideset minuta, osim ako posebnim zakonom nije drukčije određeno. Maloljetnici su ponovno zaštićenija skupina i imaju pravo na odmor (stanku) od najmanje trideset minuta neprekidno svakog radnog dana, ukoliko rade najmanje četiri i pol sata dnevno. Zakonom je uređena i situacija da radnik odnosno maloljetnik koji radi u nepunom radnom vremenu radi kod dva ili više poslodavaca, a ukupno dnevno radno vrijeme kod svih poslodavaca traje najmanje šest, odnosno četiri i pol sata, tada pravo na stanku ostvaruje kod svakog poslodavca razmjerno ugovorenom nepunom radnom vremenu. Spomenuto vrijeme odmora ubraja se u radno vrijeme.
Dnevni odmor
Radnik ima pravo na dnevni odmor od najmanje dvanaest sati neprekidno tijekom svakog vremenskog razdoblja od dvadeset četiri sati. Iznimno, poslodavac je dužan punoljetnom radniku koji radi na sezonskim poslovima, a koji se obavljaju dvokratno tijekom radnog dana, osigurati pravo na dnevni odmor u trajanju od najmanje osam sati neprekidno.
Radno vrijeme i tjedni odmor
Sukladno članku 75. Zakona o radu, radnici imaju pravo na tjedni odmor u neprekidnom trajanju od najmanje dvadeset četiri sata, tome se pribraja i dnevni odmor. Radnik naime ima pravo na neprekidni tjedni odmor u trajanju od 36 sati. Što se tiče maloljetnika, oni imaju pravo na tjedni odmor u neprekidnom trajanju od najmanje četrdeset osam sati. Iznimno od navedenog, pravo na tjedni odmor u slučaju smjenskih radnika koji npr. rade posao u različitim smjena ili zbog objektivno nužnih tehničkih razloga ili zbog organizacije rada ne mogu iskoristiti odmor u trajanju 36 sati, pravo na tjedni odmor odredit će se u neprekidnom trajanju od najmanje 24 sata, ali u to se ne pribraja dnevni odmor.
Ukoliko poslodavac ne omogući radniku korištenje tjednog odmora kako to propisuje Zakon o radu, takvo ponašanje se prema članku 228. Zakona o radu smatra težim prekršajem poslodavca. Za to je propisana novčana kazna od 31.000,00 do 60.000,00 kuna za poslodavca pravnu osobu, odnosno 4.000,00 do 6.000,00 kuna za poslodavca fizičku osobu i odgovornu osobu pravne osobe.
U ovom članku nastojali smo Vas upoznati sa pojmom radnog vremena, kakvi sve oblici radnog vremena postoje te koji pravni propis regulira radno vrijeme u hrvatskom zakonodavstvu. Iznimno je važno da ste upoznati sa zakonskim odredbama koje reguliraju vrijeme koje provedete svakodnevno na poslu kao i da znate svoja prava, ali i obveze koje se tiču Vaše konkretne situacije.
Treba Vam odvjetnik ili pravni savjet, obratite nam se s povjerenjem.
