U predmetu Broj: Revr 399/03-2 Vrhovni sud RH je odlučivao između ostalog o donošenju odluke vezano za sudski raskid ugovora o radu.
U ovome sporu tijekom prvostupanjskog postupka i poslodavac i radnik su istaknuli zahtjeve za sudski raskid ugovora o radu, s tim što je tuženik zatražio da se prestanak radnog odnosa utvrdi s danom 17. srpnja 2000. godine, a tužitelji da se prestanak radnog odnosa utvrdi s danom 28. listopada 2002.
Isto tako tužitelji su istaknuli zahtjev da im se naknadi i naknada štete zbog sudskog raskida ugovora o radu u visini od prosječnih 18 plaća isplaćenih u protekla 3 mjeseca.
Nižestupanjski sudovi prihvatili su prihvatili tužbene zahtjeve za raskid ugovora o radu s tim da radni odnos prestaje s danom 27. rujna 2002. godine (dakle niti datum koji je tražio poslodavac niti datum koji su tražili zaposlenici!) – radi se o danu zaključenja glavna rasprava kod prvostupanjskog suda.
Sudski raskid ugovora o radu i naknada štete
U odnosu na naknadu štete tuženik je obvezan da na ime naknade štete svakome od tužitelja isplati određenu novčanu svotu koja odgovara visini 9 prosječnih plaća, koje bi ostvarili posljednja tri mjeseca prije sudskog raskida ugovora o radu, kao i naknadu plaće koju bi ostvarili za razdoblje za koje nisu obavljali posao zbog nedopuštenog otkaza ugovora o radu od 27. rujna 2002. godine.
Vrhovni sud je potvrdio u ovoj presudi da radniku koji postavi zahtjev za naknadu štete, ukoliko se utvrdi kao osnovan njegov zahtjev da je nedopušten otkaz ugovora o radu, pripada pored prava za naknadu štete i pravo za naknadu plaće za razdoblje od kada je ugovor o radu nedopušteno prestao do dana kojeg je sud, u smislu navedene zakonske odredbe, utvrdio kao dan prestanka radnog odnosa.
Međutim sud je zauzeo stav da se u svezi visine naknade štete može cijeniti samo duljina radnog odnosa kojeg je radnik imao kod poslodavca, koji mu je nedopušteno otkazao ugovor o radu, a ne ukupni radni staž radnika.
Sudski raskid ugovora o radu – protutužba
U predmetu pak broj Revr 608/07-2 radilo se između ostalog i o protutužbi radi sudskog raskida ugovora o radu. Radi se o tome da je sud dosudio sudski raskid sa 01. veljače 2002. godine, a tužitelj je naveo da to mora biti dan donošenja prvostupanjske presude 31. listopada 2006. Bitna je činjenica da se tužitelj na raspravnom zapisniku s ročišta za glavnu raspravu od 18. siječnja 2002. suglasio sa zahtjevom za sudski raskid ugovora o radu time da je predložio da se kao dan prestanka radnog odnosa utvrdi dan donošenja prvostupanjske presude.
Nakon što je pravomoćnom presudom utvrđena nedopuštenost otkaza tužitelj je mogao tražiti vraćanje na rad, no on to nije učinio, već se suglasio sa tuženikovim zahtjevom za sudski raskid ugovora o radu i time učinio nespornim da postoje okolnosti koje opravdano ukazuju da radni odnos stranaka nije moguć.
Stoga je već na ročištu za glavnu raspravu od 18. siječnja 2002. protutužbeni zahtjev sazrio za odlučivanje, te su već tada po mišljenju Vrhovnog suda RH postojali uvjeti za donošenje odluke o raskidu ugovora o radu, a u kasnijem tijeku postupka je raspravljano samo o visini tužiteljevog zahtjeva za naknadu štete.
Sukladno tome sudovi su osnovano kao dan prestanka radnog odnosa odredili 1. veljače 2002., kao prvi dan u slijedećem mjesecu nakon što se tužitelj suglasio sa raskidom ugovora.
Ovo upućuje, a i stav je Vrhovnog suda RH da sud nije vezan za zahtjev stranke glede datuma prestanka radnog odnosa već odluku o tome donosi prema okolnostima slučaja, a u konkretnom slučaju naprijed navedene okolnosti opravdavaju predmetnu odluku nižestupanjskih sudova.
Sudski raskid ugovora o radu s danom zaključenja glavne rasprave
U predmetu Revr 428/07-2 radilo se između ostalog i o sudskom raskidu ugovora o radu zahtjev za kojim je postavio tužitelj.
Radi se o tome da su nižestupanjski sudovi odredili sudski raskid ugovora o radu s danom 7. travnjem 2006. godine , a koji je bio dan zaključenja glavne rasprave. VS RH se nije složio s time te je prihvatio revizijski navod da je kao dan prestanka radnog odnosa stranaka trebalo odrediti 1. ožujka 2006. kada je tužitelj zasnovao radni odnos s drugim poslodavcem.
VS RH je zauzeo stav da se taj dan se određuje prema okolnostima svakog konkretnog slučaja.
Ovdje, s obzirom na činjenicu da je zahtjev za raskid ugovora o radu tužitelj istakao već u tužbi, dakle prije nego se tuženik izjasnio o zahtjevu za utvrđenje nedopuštenosti otkaza, te da je prije zaključenja glavne rasprave zasnovao radni odnos s drugim poslodavcem, po ocjeni ovoga suda kao dan prestanka radnog odnosa opravdano je odrediti s danom zasnivanja radnog odnosa tužitelja s drugim poslodavcem, a to je nesporno 1. ožujka 2006.
Različita sudska praksa
Iz presude VS RH broj Revr 562/07-2 je razvidno da sud nema jedinstveni stav po pitanju određivanja dana sudskog raskida ugovora o radu.
Naime u prvostupanjskoj parnici obje strane su iznijele zahtjev za sudskim raskidom ugovora o radu. Stranke su suglasne da nastavak radnog odnosa nije moguć i obje zahtijevaju sudski raskid ugovora o radu.
Sud je samo utvrdio da je po ocjeni suda, s obzirom na danu situaciju, bilo primjereno u konkretnom slučaju odrediti prestanak radnog odnosa s danom zaključenja glavne rasprave kako je to zahtijevala tužiteljica.
Na isti način je postupio VS RH u predmetu Revr 353/08-2 kada je djelomično odbijen tužbeni zahtjev za sudskim raskidom ugovora o radu na zahtjev tuženika prije zaključenja glavne rasprave te je kao dan prestanka radnog odnosa utvrđen dan zaključenja glavne rasprave pred prvostupanjskim sudom.
U presudi VS RH broj Revr 750/09-2 između ostalog poslodavac kao tuženik – protutužitelj je postavio zahtjev za sudskim raskidom ugovora o radu.
Nižestupanjski sudovi su odredili dan sudskog raskida 13. lipnja 2005. , međutim u revizijskom postupku je sud preinačio datum sudskog raskida sa 29. veljače 2004. no nije precizirano zašto je to učinjeno osim što je tužitelju pravomoćno već i dosuđena naknada plaće zaključno sa 29. veljače 2004., a za daljnje razdoblje zahtjev za naknadu plaće pravomoćno odbijen.
Ustavni sud o zahtjevu za naknadu štete
Ustavni sud je u predmetu U-III / 663 / 2007 postupajući po tužbi tužiteljice razmatrao stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske o spornom pravnom pitanju s svezi dopuštenosti postavljanja zahtjeva za naknadu štete zbog sudskog raskida ugovora o radu nakon zaključenja glavne rasprave.
Naime, Vrhovni sud je na sjednici Građanskog odjela 02. prosinca 2005. zauzeo slijedeće mišljenje: “Zahtjev za naknadu štete u smislu odredbe čl. 123. st. 3. Zakona o radu (pročišćen tekst) radnik može postaviti samo u istoj parnici, a ne može ga postaviti u samostalnoj parnici.”
Temeljem toga je Ustavni sud ocijenio da se pravno stajalište navedeno u osporenoj presudi, glede akcesornosti zahtjeva za naknadu štete u slučaju sudskog raskida ugovora o radu – u odnosu na sudski raskid ugovora o radu, odnosno o nemogućnosti odlučivanja o takvom zahtjevu u zasebnoj parnici, zasniva na ustavnopravno prihvatljivom tumačenju i primjeni mjerodavnog materijalnog prava.
Kriteriji visine naknade štete kroz sudsku praksu
Presuda Županijskog suda u Koprivnici broj Gž 785/01-2 kao drugostupanjskog suda je interesantna s obzirom na kriterije koje sud cijene da treba uzeti u obzir prilikom utvrđivanja visine naknade štete poradi sudskog raskida ugovora o radu.
Sud je zauzeo stava da je naknada štete iz čl. 116. st. 1. Zakona o radu zapravo poseban oblik naknade nematerijalne štete za duševne boli koje zaposlenik trpi zbog nedopuštenosti otkaza ugovora o radu te da pri utvrđivanju te pravične naknade sud mora voditi računa o uvjetima koje propisuje čl. 116. st. 1. Zakona o radu, ali bi po ocjeni suda mora se imati na umu i razloge zbog kojih je poslodavac dao zaposleniku nedopušten otkaz.
Ukoliko bi bila riječ o šikanoznom ili diskriminatornom postupanju poslodavca prilikom davanja otkaza, ta bi okolnost također trebala utjecati na utvrđivanje visine pravične naknade.
Nadalje, po ocjeni suda trebalo bi prilikom utvrđivanja te naknade voditi računa i o gospodarskoj snazi poslodavca, te o mogućnostima pronalaženja drugog zaposlenja zaposlenika.
U ovome predmetu drugostupanjski sud je zauzeo stav da prilikom otkazivanja ugovora o radu koji je utvrđen nedopuštenim, nije bilo nikakvog šikanoznog ili diskiminatornog ponašanja tuženika, a činjenica je da je tužiteljica odmah nakon isteka otkaznog roka našla drugo zaposlenje i da praktično uopće nije imala nikakav prekid radnog odnosa.
U takvoj situaciji po ocjeni ovog suda iznos od 11 prosječnih plaća nikako ne predstavlja pravičnu novčanu naknadu tužiteljici s naslova pretrpljene štete već po ocjeni ovoga suda pravična novčana naknada u konkretnom slučaju bi iznosila 3 prosječne plaće.
Kada nastavak radnog odnosa više nije moguć?
Rješenje VS RH broj Rev-979/01-2 je interesantno utoliko što se radi o zahtjevu tuženika, ovdje poslodavca, za sudskim raskidom ugovora o radu i to u pogledu koje okolnosti je cijenio sud, a koje ukazuju da nastavak radnog odnosa tužitelja kod tuženika nije moguć – manjak suglasnost volje obiju stranaka za nastavljanje radnog odnosa tužitelja kod tuženika i nedostatak podudarnosti međusobnih interesa.
Međutim tijekom postupka je i sam tužitelj kao alternativan zahtjev postavio i zahtjev za sudski raskid ugovora o radu te je stoga teško razlučiti koje i kakve okolnosti je ocjenjivao sud.
Ukoliko Vam treba odvjetnik za radno pravo, javite nam se s povjerenjem!
