Odgovornost države za štetu

Odštetno pravo ožu 30, 2022

Odgovornost države za štetu važno je pravno pitanje koje se izravno tiče ljudskih prava i sloboda te osiguranja pravne sigurnosti u suvremenim demokratskim državama te se ovom pitanju svakodnevno posvećuje sve više pažnje. Početni oblici odgovornosti države za štetu počinju se javljati tek u 19. stoljeću, a u moderno je vrijeme riječ o svojevrsnom pravnom standardu suvremenog pravosudnog sustava svake države, pa tako i Republike Hrvatske.

Odgovornost države za štetu – općenito

U Republici Hrvatskoj, odgovornost države za štetu nije izričito navedena u Ustavu Republike Hrvatske, ali brojne njegove odredbe indirektno upućuju na to da je država u određenim slučajevima odgovorna za štetu. Zaštita vrijednosti, prava, sloboda i pravne sigurnosti fizičkih i pravnih, domaćih i stranih osoba iz temeljnih odredbi Ustava, provodi se kroz odredbe posebnih zakona koji reguliraju pitanje odgovornosti države za štetu te kroz važnost odluka same sudske prakse. Različiti su razlozi zbog kojih država može biti odgovorna za štetu, primjerice zbog nezakonitog ili nepravilnog rada tijela državne uprave, tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, pravnih osoba s javnim ovlastima u povjerenim im poslovima državne uprave, pravosudnih tijela, a isto tako postoji i odgovornosti države za opasnu stvar ili opasnu djelatnost i štete uzrokovane radom Oružanih snaga Republike Hrvatske, odgovornosti države na načelima društvene solidarnosti te odgovornosti iste za štete nastale u bivšoj SFRJ.

Izvanugovorni odnos odgovornosti države za štetu

Odgovornost države za štetu potpada u skupinu obveznih odnosa koji se nazivaju izvanugovorni odnosi. Kao što je općepoznato, a kako i govori sam naziv „izvanugovorni odnos“ nije bitna suglasnost očitovanja volje stranaka, odnosno sudionika tih odnosa da bi takav odnos uopće nastao, nego takvi odnosi nastaju na osnovi određenih činjenica kao što su radnje, stanja i svojstva, a za koje pravo veže postanak obveznog odnosa. Zakon o obveznim odnosima opći je pravni propis koji uređuje odnos odgovornosti za štetu, dok ostali posebni propisi uređuju odgovornost za štetu u posebnim situacijama kada se kao štetnici javljaju specifični subjekti kao što je primjerice država, a o čemu se i govori u ovome članku.

Odgovornost za štetu možemo definirati kao obveznopravni odnos u kojem je jedna strana dužna popraviti prouzročenu štetu drugoj strani, a druga je strana ovlaštena zahtijevati takav popravak. Da bi oštećena osoba mogla potraživati naknadu štete od države moraju se ispuniti opće pretpostavke odgovornosti za štetu i to: postojanje štetnika, oštećenika i odgovorne osobe, odnosno subjekata obveznog odnosa odgovornosti za štetu, štetne radnje štetnika, štete nastale na strani oštećenika, uzročne veze između štetne radnje i štete te protupravnosti štetne radnje. Za određene odnose odgovornosti za štetu, potrebno je da se uz opće ispune i neke posebne pretpostavke – najčešće je riječ o krivnji.

Postojanje protupravnosti kod odgovornosti države za štetu

Kada govorimo o pretpostavci protupravnosti, važno je napomenuti da postoje objektivni i subjektivni elementi odnosno kriteriji protupravnosti. Da bi postojala protupravnost prema objektivnom kriteriju, dovoljno je da je počinitelj tj. štetnik štetnom radnjom povrijedio neko pravilo pravnog poretka, a pritom stav počinitelja prema štetnoj radnji ili nastaloj šteti nije bitan. Bitno je samo da je šteta nastala.

S druge pak strane, subjektivni kriterij protupravnosti u obzir uzima i krivnju počinitelja koja se može definirati kao određen psihički odnos učinitelja prema djelu, tj. prema štetnoj radnji i šteti kao njenoj posljedici. Kao osnovne vrste krivnje možemo navesti namjeru (dolus) i nepažnju ili nemarnost (culpa). Namjera je najteži stupanj krivnje, kod kojeg štetnik postupa voljno i sa znanjem, dok je nepažnju bitno ocijeniti objektivno, odnosno usporedbom ponašanja štetnika s ponašanjem drugih ljudi i ustanoviti je li štetnik upotrijebio dužnu pažnju. Podvrste nepažnje su krajnja nepažnja ili gruba nemarnost (culpa lata) te obična nepažnja ili nemarnost (culpa levis). Krajnja nepažnja znači da štetnik u svom ponašanju nije upotrijebio ni pažnju koju bi upotrijebio svaki prosječan čovjek, dok obična nepažnja opisuje krivnju štetnika koji u svom ponašanju nije upotrijebio pažnju dobrog gospodarstvenika, odnosno dobrog domaćina.

Razlikovanje subjektivnog i objektivnog kriterija vrlo je važno prilikom određivanja odnosa odgovornosti države za štetu zbog čega se ovo spominje u okviru ovoga članka. Protupravnost štetne radnje moguće je isključiti samo u slučajevima nanošenja štete po dužnosti, nužne obrane, više sile, dopuštene samopomoći te u slučaju pristanka oštećenika na nanošenje štete.

Odgovornost države za štetu – tri oblika

Postoje tri oblika za odgovornost države za štetu. Država može odgovarati za štetu temeljem neautoritativnog postupanja uprave, tj. kada sklapa građanskopravne ugovore prema pravilima građanskog prava ili temeljem autoritativnog postupanja uprave kada počini štetu korištenjem javnih ovlasti.  Prvi je odgovornost za štetu prouzrokovanu nezakonitim ili nepravilnim postupanjem javnopravnog tijela, tj. odgovornost države za štetu s greškom, a drugi je odgovornost za štetu prouzrokovanu zakonitim i pravilnim radom javnopravnog tijela, tj. kada je javnopravno tijelo djelovalo bez greške, npr. rušenje bespravno sagrađenih objekata.

Treći oblik su ostali slučajevi odgovornosti države za štetu, kao što je držanje opasne stvari ili obavljanje opasne djelatnosti, prirodne katastrofe, štetna ljudska djelovanja (npr. demonstracije, teroristički napadi) i ratna šteta. O svakom od oblika odgovornosti države za štetu može se napisati zaseban članak, pa će o svakom od pojedinih oblika odgovornosti biti riječi samo o osnovama.

Tko nadoknađuje štetu građanima u slučaju odgovornosti države za štetu 

Prema Zakonu o sustavu državne uprave (NN 66/19), štetu koja građanima, pravnoj osobi ili drugoj stranci nastane nezakonitim ili nepravilnim radnjama tijela državne uprave, jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave ili pravnih osoba s javnim ovlastima, nadoknađuje Republika Hrvatska.

Šteta se može sastojati od postupanja ili propuštanja postupanja, a može biti materijalna stvarna šteta, izmakla dobit ili nematerijalna šteta. Država odgovara na temelju objektivne odgovornosti, što znači da treba dokazati uzročno-posljedičnu vezu između rada javnopravnog tijela i nastale štete dok namjeru i krivnju ne treba dokazivati. Odgovornost države za štetu može postojati kao primarna i neposredna odgovornost države, kao primarna i neposredna odgovornost službene osobe ili kao solidarna odgovornost države i osobe. Ako je službena osoba počinila štetu namjerno ili krajnjom nepažnjom država ima pravo regresa od te službene osobe.

Odgovornost države za štetu bez greške

Odgovornost države za štetu bez greške postoji ako javnopravno tijelo postupa zakonito i pravilno te postoji objektivna uzročno-posljedična veza između takvog postupanja i nastale štete. Drugim riječima, država odgovara za štetu bez greške ako za sebe ili drugu osobu ostvaruje imovinsku korist, a trećem je nastala šteta (npr. izvlaštenje) ili kada država za sebe ili drugu osobu ne ostvaruje imovinsku korist, a trećem je nastala šteta (npr. uklanjanje peradi radi sprečavanja širenja daljnje zaraze). U prvom slučaju država je obvezna nadoknaditi štetu, dok u ovom drugom slučaju nije.

Popravljanje imovinske štete kod odgovornosti države za štetu

Šteta se najčešće definira kao štetnom radnjom prouzročena povreda nečijeg subjektivnog prava ili interesa. U pravnoj teoriji razlikuju se imovinska (materijalna) šteta, neimovinska (nematerijalna) šteta, pozitivna (obična šteta) te negativna šteta (izmakla korist). Zakon o obveznim odnosima, kao osnovni pravni propis koji regulira predmetno pravno područje, definira postojanje tri osnovna oblika štete – umanjenje nečije imovine ili tzv. obična šteta, sprječavanje povećanja nečije imovine ili izmakla korist te povrede prava osobnosti kao neimovinskog oblika štete.

Umanjenje nečije imovine ili obična šteta je zapravo vrijednost za koju je oštećenik postao siromašniji, dok je kod sprječavanje povećanja nečije imovine riječ o izmakloj dobiti koji se može definirati kao dobitak kojem se netko nada po redovitom tijeku stvari ili prema posebnim okolnostima i bio bi ga ostvario da nije bilo štetne radnje. Osnovni oblici neimovinskih šteta kod fizičkih osoba su povreda prava na život, tjelesno zdravlje (tjelesni ili fizički integritet), duševno zdravlje (duševni ili psihički integritet), ugled, čast, dostojanstvo, ime, privatnost osobnog i obiteljskog života te na slobodu, a o čemu neće biti posebno riječi u ovome članku, već se navedeno spominje samo radi općenitog saznanja. Kod pravnih osoba to su povreda prava na ugled i dobar glas, ime odnosno tvrtku, poslovnu tajnu te na slobodu privređivanja.

Odgovornost države za štetu – obujam štete

Vrlo važno pitanje koje su tu postavlja je i pitanje obujma naknade štete. S obzirom da posebni propisi koji uređuju odgovornost države za štetu ne propisuju točan obujam naknade štete, primjenjuje se opći propis obveznog prava – Zakon o obveznim odnosima, koji koristi načelo potpune naknade štete tj. propisuje da sud treba u obzir uzeti i okolnosti koje su nastupile poslije nastanka štete te dosuditi naknadu u potrebnom iznosu kako bi se materijalna situacija oštećene osobe vratila u stanje u kojem bi se nalazila da se štetna radnja ili propuštanje nije dogodilo. Ali nije tome uvijek tako, pa sud može naložiti isplatu niže naknade od stvarnog iznosa štete, i to u slučajevima ako šteta nije uzrokovana s namjerom ili iz krajnje nepažnje, a odgovorna osoba je slabijeg imovinskog stanja i isplata cjelokupnog iznosa naknade štete bi je dovela u stanje oskudice, kao i u slučaju da je štetnik štetu prouzročio radeći nešto korisno za oštećenika te postoje brojni takvi slučajevi u praksi.

Ukoliko je oštećenik sam pridonio vlastitoj šteti ili povećanju vlastite štete, tada on ima pravo samo na razmjerno sniženu naknadu što je zapravo vrlo logično i opravdano, ali to uvijek treba ocjenjivati s obzirom na sve okolnosti konkretnog slučaja. Neki posebni zakoni ipak propisuju granice naknade štete te time isključuju gore navedenu primjenu odredbi Zakona o obveznim odnosima. Primjer takvog zakona je Zakon o odgovornosti za štetu nastalu uslijed terorističkih akata i javnih demonstracija, koji određuje da se mogu naknađivati samo one štete koje su posljedica smrti, tjelesne povrede ili oštećenja zdravlja.

Treba li Vam odvjentik ili pravni savjet, obratite nam se s povjerenjem.

  • Odgovornost države za štetu bez greške
  • Tko nadoknađuje štetu građanima
Odvjetnik - kontaktirajte nas

KONTAKTIRAJTE NAS

Kako bi dogovorili termin sastanka s odvjetnikom radi savjetovanja o Vašoj konkretnoj pravnoj situaciji, molimo da popunite kontakt formu te da uz Vaše kontakt podatke navedete i poželjni termin sastanka odnosno pravnog savjetovanja kod odvjetnika.

Javite nam se